Kantautor Dino Šoše rođen je u Mostaru, (tada Jugoslaviji, a danas) u Bosni i Hercegovini, gdje je i pohađao muzičku školu, odsjek za klavir. 2005. godine stiže u Beč, gdje je osnovao izdavačku kuću „Bum Media“. U proljeće 2015. godine počinje sa radom na svom prvom albumu „Anhedonija“, na kojem se nalazi 14 pjesama, za koje je napisao muziku i tekst. Njegov prvijenac šarena je priča protkana pop, rock i jazz tonovima, koja je, kako autor kaže, obojena autobiografskim momentima i rezultat višedecenijskog osjećanja muzike.

O tome kako je nastao prvi album…

“Album Anhedonija je plod nekih namjernih slučajnosti. Ja sam još kao dijete slučajno ugledao klavir, ali su me roditelji potom namjerno upisali u muzičku školu. Meni se u proljeće 2015. godine slučajno desila prva pjesma sa albuma Anhedonija, ali sam nakon toga namjerno napisao njih još 13. Slučajno sam još prije petnaestak godina upoznao svog budućeg producenta Mahira Sarihodžića, ali sam ga namjerno nazvao nakon što sam napisao prvih par pjesama sa albuma. I tako redom…

Meni se Angedonija nije bez razloga desila u četrdesetoj godini života, jer, da mi se igrom slučaja ovaj album desio u recimo dvadesetoj, mislim da bi na njemu bile tek tri ili četiri pjesme. Neke stvari treba da se dese, da bi čovjek imao o čemu da pjeva. Tako da na ovom albumu ima dosta mene, on je neka vrsta terapije. Kada jednu priču podjelite sa nekim, onda vam bude lakše, u mom slučaju je na ovaj način imam priliku da moje priče podijelim sa više ljudi, sa publikom, tako da bi samim tim meni trebalo biti mnogo lakše (smijeh).

Oni koji me lično poznavaju će vam potvrditi da sam ja ustvari mnogo vickast lik, tako da je mnoge iznenadila ozbiljnost mojih pjesama… Kod ljudi koji se bave muzikom je često tako da, kada govore, izgovaraju riječi, ali kada sviraju ili pjevaju, onda otvaraju dušu…

Ovaj album se desio nakon mog iskrenog povratka klaviru, koji je obilježio mnogo toga lijepoga u mom životu. Između ostalog, jedina stvar koju sam u ratu uspio da sačuvam je klavir. Moja porodica je u ratu ostala bez svega, ali mi se igrom slučaja vratio taj moj klavir. Tako da mi je moj povratak njemu i ono što je uslijedilo nakon tog povratka, još važnije.

Pored toga, važan dio ovog albuma je i moja želja da se oslobodim tereta vremena u kojem živimo, vremena banalnosti, vremena koje u prvi plan gura ljude koje samo loša vremena mogu dovesti u centar pažnje. Nadam da je ovaj album i jedan mali, moj lični doprinos nekim boljim vremenima.”